Ovo je jedno od najosetljivijih pitanja u praksi. Izjava deteta da ne želi da viđa drugog roditelja ne bi trebalo automatski da znači da se kontakti ukidaju.
Potrebno je najpre utvrditi zbog čega dete odbija kontakt sa roditeljem. U takvoj situaciji značajnu ulogu mogu imati Centar za socijalni rad, savetovalište za brak i porodicu, kao i dečji psiholog, kada je njegovo uključivanje potrebno radi pravilne procene potreba i emocionalnog stanja deteta.
Razlozi zbog kojih dete ne želi kontakt sa drugim roditeljem mogu biti veoma različiti:
- narušen odnos sa roditeljem;
- prethodna neprijatna iskustva;
- dugotrajan prekid kontakata;
- intenzivan konflikt između roditelja;
- strah ili nesigurnost deteta;
- nedovoljno razvijen odnos sa roditeljem;
- uticaj trenutnog porodičnog okruženja.
Zbog toga se svaka situacija mora procenjivati pojedinačno, prvenstveno sa stanovišta najboljeg interesa deteta.
Da li dete može da odluči da ne viđa roditelja?
Mišljenju deteta pridaje se značaj u skladu sa njegovim uzrastom i zrelošću. Nije, međutim, isto pravno dejstvo mišljenja deteta od 10 godina i odluke deteta koje je navršilo 15 godina i sposobno je za rasuđivanje.
Posebno je značajno da, prema članu 61. Porodičnog zakona, dete koje je navršilo 15 godina života i koje je sposobno za rasuđivanje može odlučiti o održavanju ličnih odnosa sa roditeljem sa kojim ne živi.
Kod mlađe dece sud mišljenje deteta procenjuje zajedno sa ostalim okolnostima konkretnog slučaja, vodeći računa o njegovom uzrastu, zrelosti i sposobnosti da formira i izrazi sopstveno mišljenje.
Dete koje je navršilo 10 godina može neposredno izraziti svoje mišljenje u sudskom i upravnom postupku u kojem se odlučuje o njegovim pravima. Mišljenje deteta mora se, međutim, posmatrati u kontekstu svih okolnosti slučaja i njegovog najboljeg interesa.
Šta ako dete ne želi da spava kod drugog roditelja?
Poseban problem može nastati kada dete ne želi da spava kod roditelja sa kojim ne živi.
Ovakva situacija može se javiti kada dete ranije nije imalo priliku da duže boravi kod tog roditelja, kada nikada nije prespavalo u njegovom domaćinstvu ili kada je između deteta i roditelja postojao duži prekid kontakata.
Problem može biti izraženiji kod deteta mlađeg uzrasta koje još nije razvilo dovoljan osećaj sigurnosti prilikom boravka bez roditelja sa kojim svakodnevno živi.
U takvim okolnostima nije uvek najbolje rešenje insistirati da dete odmah prespava kod drugog roditelja. U zavisnosti od okolnosti konkretnog slučaja, može biti primereno postepeno proširivanje modela viđanja deteta, sve dok dete ne stekne dovoljno poverenja i sigurnosti za duži boravak i noćenje.
To može podrazumevati:
- kraće susrete sa roditeljem;
- postepeno produžavanje vremena koje dete provodi sa njim;
- zajedničke aktivnosti tokom dana;
- boravak u domaćinstvu roditelja bez noćenja;
- postepeno uvođenje noćenja kada dete za to bude spremno.
Cilj je da dete postepeno izgradi osećaj sigurnosti i poverenja, a ne da prvo noćenje kod drugog roditelja postane dodatni izvor straha, pritiska ili roditeljskog konflikta.
Kako pomoći detetu da prihvati kontakte i noćenje?
Kada ne postoje okolnosti zbog kojih bi kontakt sa roditeljem ugrožavao dete, veoma je značajno da roditelji doprinesu stvaranju uslova za kvalitetno održavanje ličnih odnosa deteta sa oba roditelja.
Posebno važnu ulogu može imati roditelj sa kojim dete živi. Njegov odnos prema kontaktima može doprineti tome da dete drugog roditelja doživljava kao sigurnu i važnu osobu u svom životu.
Dete ne treba izlagati konfliktu lojalnosti, pritisku da bira između roditelja niti negativnim porukama o drugom roditelju.
Kada postoji izražen otpor deteta, može biti potrebno uključivanje Centra za socijalni rad, savetovališta ili odgovarajućeg stručnjaka, kako bi se utvrdili uzroci otpora i pronašao model kontakata koji odgovara potrebama deteta.
U pojedinim situacijama kontakti se mogu privremeno odvijati uz prisustvo druge odgovarajuće osobe ili u kontrolisanim uslovima, dok se između roditelja i deteta postepeno ne uspostave bliskost, sigurnost i poverenje.
Zaključak
Ako je dete navršilo 15 godina i sposobno je za rasuđivanje, prema članu 61. Porodičnog zakona može odlučiti o održavanju ličnih odnosa sa roditeljem sa kojim ne živi.
Kod mlađeg deteta koje ne želi da viđa drugog roditelja ili ne želi da kod njega prespava potrebno je najpre utvrditi razloge takvog otpora. Samo odbijanje deteta ne treba posmatrati izolovano, već u kontekstu njegovog uzrasta, zrelosti, odnosa sa roditeljima i svih drugih relevantnih okolnosti.
Kada za to postoje uslovi, postepeno uspostavljanje i proširivanje kontakata može pomoći detetu da razvije sigurnost i poverenje prema roditelju sa kojim ne živi.
Ukoliko između roditelja postoji konflikt ili jedan od roditelja ne sarađuje, može biti potrebno uključivanje nadležnih institucija i stručnih lica.
Osnovni kriterijum mora ostati najbolji interes deteta, a cilj je, kada je to bezbedno i u njegovom interesu, omogućavanje detetu da razvija i održava kvalitetan odnos sa oba roditelja.